S ONU STRANU MULTIKULTURALIZMA:

Doc.dr. sc. Žarko Paić

Sveučilište u Zagrebu

S ONU STRANU MULTIKULTURALIZMA:

Nove politike identiteta

Postkolonijalni i postmoderni identiteti danas su postale ključne oznake biti „s onu stranu“. Nadovezujući se na teoretičara postkolinjalizma Homi K. Bhabhu, u predavanju se pokazuje da su puralnost, različitost, multikulturalnost koncepti koji se uobičajeno koriste za opis društava u kojima postoje različite religije, rase, jezici i kulture. Koncept multikulturalizma pronađeno je i iznuđeno rješenje suživota kultura u zapadnim liberalnim demokracijama. Njegova je temeljna značajka demokratizacija i nediskriminacija različitih kultura u politikama nacionalnih država u globalno doba. Teorija i praksa multikulturalizma bila je odgovor na hegemoniju modernog nacionalizma tijekom cijelog razdoblja modernog razvitka zapadnih društava.

Problem s kojim se suvremena teorija društvenih identiteta mora suočiti danas, jest kako istinski realizirati troje: (1) politiku integracije imigranata u svakodnevni život zapadnih liberalnih demokracija; (2) zaštitu kulturne posebnosti manjina koje bi uskoro mogle postati većinom zbog neoimperijalističkih posljedica ekonomskog pustošenja afričkog kontinenta i ekonomske migracije kineskog stanovništva u Europu; (3) izgradnju transnacionalne i istodobno jedino moguće politike identiteta slobodne osobe kao temelja svjetsko-povijesnog univerzalizma..

Ključni pojam suvremene kulturalne teorije stoga je ono što spaja nespojivo između dva različita svijeta. Hybris ili hibridnost jest jedan od kulturalnih pojmova koji istodobno treba zaštititi Drugoga i razlike između kultura, te biti smjer s onu stranu globalne homogenizacije svijeta. Hibridnost je povezana s idejom kulturnog sinkretizma. Miješanje, stvaranje novog entiteta, preuzimanje jednog i drugoga u trećem kao novom identitetu. Nova kultura hibridnosti nastala je u okviru koncepta cross-over ili „kreolizacije“ kultura.

Argument mnogostrukog pripadanja u modernoj nacionalnoj državi koja s pomoću multkulturalizma sebe legitimira otvorenom spram manjina i Drugih dugo je vremena bio jedino u funkciji izvanjske kritike unitarnog jedinstva zapadnog modela homogene kulture. Kritika zatvorenog (modernog) koncepta kulturnog identiteta probojna je tek onda kad u svoje središte postavi novi tip „bastarda“. Hibridnost je najsporniji i istodobno jedini način dekonstrukcije svijeta omotanog plaštem kolektivne sudbine pojedinca.

Rasprava o identitetu i razlici kulture postala je ključna za postmodernu teoriju u doba globalizacije. Identitet se odnosi na ono što ljudi misle o sebi, individualno ili kolektivno, te na načine na koji se identitet kulturalno konstruira. Za razliku od modernog koncepta identiteta, postmoderni (hibridni) identitet neprestana je kušnja novoga početka. Kulturalna konstrukcija identiteta u društvu upućuje na mogućnost slobode izbora. Ideje o razlikama nastoje dohvatiti raznolikost oblika ljudskog identiteta i iskustava. Američki sociolog Calhoun ponudio je jednostavnu shemu politike identiteta i razlike: razlike u vrijednostima i vrijednosti u razlikama. Prvo ukazuje na bitnu „svjetonazornu“ razliku između subjekata/aktera globalne politike, a drugo se tiče bogatstva kulturnih razlika u svijetu.

U trenutku dok koncept multikulturalizma doživljava poraz, povratak onome Istome, ali različitome, s pomoću pojma hibridnosti kulture znači da u suvremenim kulturno pluralnim društvima Zapada nema onog o čemu se tako uzvišeno i patetično govori – dijaloga između kultura. Posvuda su prisutni nevidljivi i vidljivi sukobi između kultura. Ako netko radikalno ustvrdi da su civilizacijski sukobi između različitih kultura izvor političkih sukoba, ne samo da je takav teorijsko-politički stav izložen instrumentaliziranju u najgore političke svrhe, nego je opasno blisko svakom uskrsnuću novog rasizma kulturalnim sredstvima. Problem je što svi kažu da su sukobi političke i ekonomske naravi, samo je kao kultura nešto uzvišeno i nedodirljivo što treba čuvati kao zjenicu oka svoga.

Obje su teorije danas ideologijske. Prva je politički iznimno podložna instrumentalizaciji i stoga najgora moguća kulturalna ideologija hegemonije Zapada, koja svoj protulik ima u islamskome fundamentalizmu. Druga je meka i interkulturalno nemoćna, jer ne želi shvatiti niti priznati da je kultura moderno političko sredstvo/svrha mobilizacije ideologije, a ne humanistička djelatnost tzv. „višeg duha“. Prvu zastupa Samuel P. Huntington, a druga je opće proširena platforma interkulturalnih teoretičara, kulturnih politika UNESCO-a i međureligijskog dijaloga o nužnosti poštovanja razlika. U daljnjoj raspravi na primjeru njemačkog sociologa interkulturalizma Dietera Senghaasa, pokazuje se kako takve nemoćne platforme religijsko-kulturalne alternative Huntingtonu, odnosno globalnoj hegemoniji Amerike u okviru „novog svjetskog poretka“, samo blokiraju istinsku kritiku onog što je jedino nužno: ekonomsko-političke volje za moć globalizacije kojoj su i kultura i identiteti i hibridnost, naposljetku, tek nešto drugorazredno u vlastitome funkcioniranju.

Ali hibridnost, dakako, kao kulturalni prijelaz „između“ prema onome što čini neodredivost post/transnacionalnog identiteta može biti učinkovita samo ako je poduprta moćnom novom politikom „prevođenja“. Ona je nužna u doba globalizacije da bi se uopće moglo živjeti zajedno. Mnogi društveni i kulturalni teoretičari svoje nade polažu u taj koncept kulture. Uviđaju da povratak u okrilje homogenog identiteta proizvodi samo antimoderne reakcije poput porasta fundamentalističkih pokreta u svijetu. Hibridnost i dijaspora smjeraju spram novih pristupa problemu etničnosti i migracije stanovništva u globaliziranoj ekonomiji-svijetu. Kritika modernih načina očitovanja moći nacija-država iziskuje pronalazak onog diskursa koji se suprotstavlja isključenju jedinog što je preostalo: identiteta najkonkretnijeg i najapstraktnijeg - pojedinačne osobe. Samo je u njezinim nesvodivim prostorima moć nepokornosti slobode živa za djelovanje „protiv“. Sve drugo je nametnuto i unaprijed određeno. Ideja post/transnacionalnih ili translokalnih identiteta predstavlja onu vrstu hibridnosti kultura, koje smjeraju s one strane paradigme modernih politika identiteta.

Postoje najmanje tri glavna značenja pojma kulture u suvremenim sociologijsko-antropologijskim teorijama. Prvo, kultura označava niz atributa i artefakata, simbola i praksi; drugo, ona je nazor na svijet ili način mišljenja koji je srodan s ideologijom; treće, kultura ima hegemonijsko značenje procesa artikulacije struktura odnosno načina kako društva konstruiraju svoje nazore na svijet. U prvom i trećem shvaćanju kultura je sklop vrijednosti, a u drugom suvremeno ime za moć ideologijske mobilizacije svijesti. Istraživanja u novijim kulturalnim teorijama nastoje utvrditi bit problema identiteta. Suglasnost postoji oko postavke da koncept hibridnosti kulture prevladava njezinu redukciju u globalnome svijetu na etničnost i pripadnost dijaspori. Cjelokupno polje simboličkih značenja tvori složenu strukturu novog razumijevanja procesa cross-over.

Istinska politika identiteta u suvremenome globalnom društvu ne može biti ni puka tolerancija Drugoga, drugotnosti i kulturnih razlika između kultura. Problem je upravo u onome što kultura danas imaginarno, simbolički i realno jest, a ne što bi uopće mogla biti. Kultura je nova ideologija, a nipošto etička obveza pojedinca-skupina. Ona nije vrijednost, premda se, primjerice, svi pozivaju na neku univerzalnu semiotiku kulture kao vrijednosti. Kako uopće destruirati „sveti krug“ ideologije kulturnih razlika kao znakova identiteta Drugoga (nacije-države, religije, kulture)? Treći pristup ili „treći put“ u razumijevanju ideologije stoga uključuje rezultate kritike i neutralnog značenja ideologije kao vrijednosti. Nemoguće je više rabiti taj pojam bez spoznaje njezina „kraja“. Ali ovdje je posrijedi opasnost prihvaćanja postavki neokonzervativnih teoretičara društva od Daniela Bella do Francisa Fukuyame kako je neoliberalizam istinski „kraj povijesti“ koji ideologiju proglašava zastarjelim pojmom, jer u suvremenom svijetu više nema razloga za sukobe ideologija nakon propasti komunizma, nego tek nove kulturalne sukobe ili ono što Huntington zove sukobom civilizacija.

„Treći put“ u pristupu i razumijevanju ideologije stoga ima nemogući zadatak. Da bi se dekonstruirala moć ideologije kao kulture, koja je istodobno sredstvo/svrha ljudskog opstanka u globalnome kapitalizmu, potrebno je radikalno dekonstruirati sve oblike povratka nedovršenim pojmovima modernoga svijeta.

U zatvorenom krugu kulture kao (nove) ideologije mi živimo sa svim preprekama koje uništavaju zbiljsku komunikaciju u složenim umreženim društvima. To ideologijsko shvaćanje nije tek rezultat neoliberalne post-politike i kulturnog imperijalizma SAD-a i Zapada. Kao što je poznato, postoje mnogi glasovi protiv teorije i prakse kulturnog dijaloga i interkulturalizma. Protiv ideologija unitarnog i homogenog identiteta pokušava se pronaći nova politika identiteta. Nakon oproštaja s konceptom postmoderne, koja je realizirana u globalizaciji kao „duhovna“ nadgradnja i ideologijski sustav ovog jedinog svijeta, svjedoci smo nekovrsnog paradoksalnog „kulturalnog obrata“. Ključne riječi postmoderne – kulturne razlike, Drugi, multikulturalizam – postale su ključne riječi nove ideologije globalnog kapitalizma.

Borba za novi identitet jest borba za priznanjem Drugoga u sebi razaranjem svih ideologijskih iluzija o predstavljanju Zapada kao univerzalnog puta napretka za Druge, ili Istoka kao pojedinačnog i partikularnog načina očuvanja duhovne izvornosti. Globalno umreženo društvo sada je transnacionalni i transkulturalni prostor razlika i identiteta „s onu stranu“. Politička strategija protiv prijetnji globalizacije može biti realna alternativa ideologiji neoliberalizma samo ako odstrani dječje bolesti multikulturalizma u zapadnim društvima, ako prijeđe „s onu stranu“ kulta kulture u naše doba. Rješenje stoga više ne može biti politika multikulturalizma, nego nova politika identiteta koja prelazi s onu stranu svih dosadašnjih kulturalističkih zabluda i realno krhkih rješenja.